Prijeđi na sadržaj

Nicholas Ray

Izvor: Wikipedija
Nicholas Ray
Biografske informacije
RođenjeRaymond Nicholas Kienzle
(1911-augusta-07)7. augusta 1911.
Sjedinjene Američke Države Galesville, Wisconsin, SAD
Smrt16. juna 1979. (dob: 67)
Sjedinjene Američke Države New York, New York, SAD
Profesionalne informacije
Zanimanjefilmski režiser
Znamenita djela

Nicholas Ray (Nikolas Rej, 7. avgust, 1911. – 16. jun, 1979) bio je američki reditelj, najpoznatiji po svom filmu Rebel Without a Cause.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Rođen je kao Raymond Nicholas Kienzle u Galesvilleu. Pohađao je univerzitet u Wisconsinu, gde je ušao u svet medija, baveći se radiom. Tu je upoznao i dva čoveka koji su ga ispirisali da se bavi filmom: Frank Lloyd Wright i dramaturg Thornton Wilder, koji je tada bio profesor. Ray je dobio stipendiju da radi sa Wrightom kao njegov učenik.[1]

Budući da je došao iz sveta radija, Ray je režirao samo jednu broadwaysku predstavu, mjuzikl Duka Ellingtona, Beggar's Holiday, 1946. godine. Godinu dana kasnije režirao je svoj prvi film, They Live By Night. Film je prikazan tek dve godine kasnije, zbog haotične situacije nastale preuzimanjem kuće RKO Pictures od strane Howarda Hughesa. Ovaj film noir je bio prepoznatljiv po empatičnom stavu prema mladim društvenim autsajderima, što je kasnije postao stalni motiv u Rayjevim filmovima. New York Times je dao pozitivne kritike, premda je kritikovao njegove simpatije prema buntovnicima i kriminalcima.

Ray je dao nekoliko filmskih doprinosa žanru film noira, među kojima su najznačajniji In A Lonely Place (1950) sa Humphrey Bogartom i policijski triler On Dangerous Ground.

Njegov najproduktivniji i najuspešniji period bile su 1950-e. Tokom sredine 50-ih napravio je dva filma po kojima je ostao upamćen. Johnny Guitar (1954) je western sa Joan Crawford i Mercedes McCambridge u akcionim ulogama koje su obično igrali muškarci, što je bilo veoma ekscentrično za to vreme. Godine 1955. Ray je snimio Rebel Without a Cause sa James Deanom, koji se pojavio u svojoj drugoj i najpoznatijoj ulozi. Film je objavljen ubrzo nakon Deanove smrti i imao je revolucionarni uticaj na stvaranje kulture mladih. Gledano van njegovog društvenog i pop-kulturalnog značaja, Buntovnik je najčistiji izraz Rayjevog stila i vizije, sa ekspresionističkom upotrebom boja, dramatičnim korišćenjem arhitekture i empatijom prema neprilagođenima.

Rebel Without a Cause je bio Rayjev najveći komercijalni uspeh i označio je proboj u karijeri mladih glumaca Natalie Wood i Sala Minea. Ray je probudio latentnu homoseksualnost Minea i njegov lik Platoa je postao prvi lik gej tinejdžera na filmu. Tokom snimanja filma kružile su glasine da je u vezi sa Woodovom, koja je bila 27 godina mlađa od njega, što je stvorilo napetu atmosferu između njega i Dennisa Hoppera, koji je bio u vezi sa glumicom u to vreme, ali su kasnije izgladili odnose.

Godine 1956. Ray je snimio melodramu, Bigger Than Life u kojoj je James Mason glumio nastavnika u malom gradu koji je poludio zbog korišćenja nove droge. Godine 1957. režirao je True Story of Jesse James, u kome je uloga, koju je trebalo da igra Dean, poverena Robertu Wagneru.[2][3]

Kasniji život

[uredi | uredi kod]

Zbog toga što je bio biseksualac[1], kao i zbog upotrene droga i alkohola, hollywoodska filmska industrija je počela da se zatvara prema njemu tokom 1960-ih. Radio je i dalje, ali nije dobijao dovoljno pažnje za filmove koje je snimao. Filmovi kao što su The Savage Innocents i priča o Isusu iz Nazareta, King of Kings, bili su ocrnjeni u kritikama. Nakon što se onestvesti na sceni za vreme snimanja filma 55 Days at Peking (1963), nije režirao ništa do sredine 1970-ih. Godine 1970. Ray je sreo Dennisa Hoppera na koncertu grupe Grateful Dead, koji ga je pozvao na svoj ranč, gde je sređivao svoj novi film, The Last Movie. Hopper je pomogao Rayu da dobije mesto na Univerzitetu Binghamton.[4] Od 1971. do 1973. Ray je predavao film, gde je sa svojim studentima snimio We Can't Go Home Again. Tokom proleća 1972. traženo je da pusti snimke ovog filma na konferenciji, gde je publika bila šokirana kada je videla Raya kako pušti marihuanu sa svojim studentima.[4] Rana verzija fila je prikazana na Kanskom festivalu, 1973. godine, ali Ray, koji nikada nije bio zadovoljan ovim projektom, nastavio je da ga sređuje do svoje smrti. Predavao je film na Lee Strasberg Institute i New York University, gde je dobio mesto uz pomoć svojih prijatelja.[4]

Pre smrti je sarađivao na filmu Lightning Over Water (poznatim i kao Nick’s Film) sa nemačkim rediteljem Wimom Wendersom. Umro je od raka pluća, 16. juna, 1979. godine, nakon dvogodišnje bolesti.[4]

Privatni život

[uredi | uredi kod]

Ray se venčavao više puta:

  • Jean Evans, novinarka, venčani 1930, razvedeni 1940. Dobili sina, Anthonyja (Tony, rođen 1937).
  • Gloria Grahame, glumica, venčani 1948. Odvojili su se 1950, a razveli 1952, nakon što je Ray zatekao svoju ženu u krevetu sa svojim sinom, koji je tada imao 13 godina.[4][5] (Ona i Tony Ray su se venčali 1960.) Grahame i Nicholas su imali jednog sina, Timothyja.
  • Betty Utey, igračica, venačni 1958, razvedeni 1964; dve čerke, Nica i Julie.
  • Susan Schwartz, venčani 1969.

Filmografija

[uredi | uredi kod]
GodinaNaslovKompanijaUlogeBeleške
1948They Live by NightRKO PicturesCathy O'Donnell / Farley Granger / Howard Da Silva
1949Knock on Any DoorSantana ProductionsHumphrey Bogart / John Derek
1949A Woman's SecretRKO PicturesMaureen O'Hara / Melvyn Douglas / Gloria Grahame
1949Roseanna McCoySamuel Goldwyn Co.Farley Granger / Joan Evans
1950In a Lonely PlaceSantana ProductionsHumphrey Bogart / Gloria Grahame
1950Born to Be BadRKO PicturesJoan Fontaine / Robert Ryan
1951Flying LeathernecksRKO PicturesJohn Wayne / Robert RyanTechnicolor
1951The RacketRKO PicturesRobert Mitchum / Robert RyanRežirao neke scene
1952On Dangerous GroundRKO PicturesRobert Ryan / Ida LupinoLupino je režirao neke scene kada je Ray bio bolestan
1952MacaoRKO PicturesRobert Mitchum / Jane Russell / William BendixPreuzeo od Josef Von Sternberga
1952The Lusty MenWald-Krasna ProductionsRobert Mitchum / Susan HaywardRobert Parrish je režirao neke scene kada je Ray bio bolestan
1952Androcles and the LionRKO PicturesJean Simmons / Victor MatureRežirao dodatne scene koje nisu iskorišćene
1954Johnny GuitarRepublic PicturesJoan Crawford / Sterling HaydenTrucolor
1955Run for CoverPine-Thomas ProductionsJames Cagney / John DerekTechnicolor, VistaVision
1955Rebel Without a CauseWarner Bros.James Dean / Natalie Wood / Sal MineoWarnercolor, CinemaScope
1956Hot BloodColumbia PicturesJane Russell / Cornel WildeTechnicolor, CinemaScope
1956Bigger Than Life20th Century FoxJames Mason / Barbara RushDe Luxe Color, CinemaScope
1957The True Story of Jesse James20th Century FoxRobert Wagner / Hope Lange / Jeffrey HunterDe Luxe Color, CinemaScope
1957Amère victoire
Bitter Victory
Columbia Pictures, Laffont Productions, Transcontinental FilmsRichard Burton / Curd JürgensCinemaScope
1958Wind Across the EvergladesSchulberg ProductionsBurl Ives / Christopher PlummerFired during filming / Technicolor
1958Party GirlMetro-Goldwyn-Mayer, EuterpeRobert Taylor / Cyd CharisseMetrocolor, CinemaScope
1960The Savage InnocentsGray Film-Pathé, Joseph Janni-Appia Films, Magic FilmAnthony Quinn / Peter O'TooleTechnicolor, Super-Technirama 70
1961King of KingsSamuel Bronston ProductionsJeffrey Hunter / Rip Torn / Robert RyanTechnicolor, Super-Technirama 70
196355 Days at PekingSamuel Bronston ProductionsCharlton Heston / Ava Gardner / David NivenTechnicolor, Super-Technirama 70
1974Wet Dreams
(segment "The Janitor")
1976We Can't Go Home AgainEksperimentalni film
1978MarcoKratak film
1980Lightning Over Water

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. 1 2 Essential Cinema. JHU Press. Pristupljeno 7.8.2010.
  2. ↑ „Wanted: Jesse James”. New York Sun. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-28. Pristupljeno 30. 10. 2008.
  3. ↑ French, Philip (4. 12. 2007.). „The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford”. London: The Observer. Pristupljeno 7.8.2010.
  4. 1 2 3 4 5 Live Fast, Die Young. Simon and Schuster. Pristupljeno 7.8.2010.
  5. ↑ Zacharek, Stephanie (8. 1. 2006). „Giant”. The New York Times. Pristupljeno 7. 8. 2010.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]